Proljetno sunce probijalo se kroz prozore psihijatrijskog odjeljenja.

The spring sun was breaking through the windows of the psychiatric ward.

Svjetlost je bacala sjene po bijelim zidovima, stvarajući blagi osjećaj topline u inače sterilnom prostoru.

The light cast shadows on the white walls, creating a slight sense of warmth in an otherwise sterile space.

Milan je sjedio na tvrdoj stolici, promatrajući sestru koja je sjedila preko puta njega.

Milan sat on a hard chair, observing the nurse who sat across from him.

"Ana," započeo je tiho, osjetivši kako ga grlo steže.

"Ana," he began quietly, feeling his throat tighten.

"Žao mi je što nisam ranije nešto primijetio.

"I'm sorry I didn't notice earlier."

"Ana je podigla pogled, njezine oči tamne i neodređene.

Ana looked up, her eyes dark and vague.

"Nisi znao.

"You didn't know.

Nisi mogao znati," rekla je.

You couldn't have known," she said.

Iako su njezine riječi zvučale blago, Milan je osjetio težinu koja je ležala u njima.

Although her words sounded gentle, Milan felt the weight that lay within them.

Milan je duboko udahnuo, odlučujući se za iskrenost.

Milan took a deep breath, deciding to be honest.

"Bojim se, Ana.

"I'm scared, Ana.

Bojim se da ću te razočarati.

I'm afraid I'll disappoint you.

Bojim se da neću znati kako ti pomoći.

I'm afraid I won't know how to help you."

"Ana ga je pogledala, njeno lice omekšalo od njegovih riječi.

Ana looked at him, her face softened by his words.

"A ja se bojim da neću uspjeti, Milane.

"And I'm afraid I won't succeed, Milan.

Osjećam se tako sama.

I feel so alone."

"Ovi priznanja visila su u zraku između njih, ali počeli su rušiti zidove koji su ih držali razdvojenima.

These admissions hung in the air between them but began to break down the walls that had kept them apart.

Milan se nagnuo naprijed, tražeći njezine oči.

Milan leaned forward, seeking her eyes.

"Želim da znaš da sam ovdje.

"I want you to know that I'm here.

Ne znam uvijek što reći ili kako se ponašati, ali želim biti uz tebe.

I don't always know what to say or how to act, but I want to be with you."

"Ana je kimnula, njezine oči napokon mekše i toplije.

Ana nodded, her eyes finally softer and warmer.

"To je sve što trebam čuti.

"That's all I need to hear.

Samo da si ovdje.

Just that you're here."

"Tada su oboje zašutjeli, slušajući zvuk koraka u hodniku.

Then they both fell silent, listening to the sound of footsteps in the hallway.

Na trenutak, sve što se moglo čuti bio je lagani odjek u tihom prostoru.

For a moment, all that could be heard was a soft echo in the quiet space.

Ali, usprkos tišini oko njih, osjećaj između brata i sestre počeo se ispunjavati novim povjerenjem.

But, despite the silence around them, the feeling between the brother and sister began to fill with new trust.

Milan se prvi pomaknuo, pružajući ruke prema Ani.

Milan was the first to move, reaching out his hands to Ana.

Ona ih je prihvatila, stisnuvši ih nježno.

She accepted them, squeezing gently.

"Dogovorimo se," predložila je.

"Let's make a deal," she proposed.

"Počnimo ispočetka.

"Let's start over.

Mali koraci.

Small steps."

""Slažem se," odgovorio je Milan, lagano se smiješeći.

"I agree," Milan responded, smiling slightly.

"Bit ćemo si oslonac.

"We'll be there for each other."

"Proljeće je bilo vrijeme za novi početak, i u tom trenutku, među tihim zidovima odjeljenja, oni su pronašli snagu da krenu naprijed zajedno.

Spring was a time for new beginnings, and at that moment, among the quiet walls of the ward, they found the strength to move forward together.