
Autumn's Mystery: A Brother's Search in Zagreb
FluentFiction - Croatian
Loading audio...
Autumn's Mystery: A Brother's Search in Zagreb
Sign in for Premium Access
Sign in to access ad-free premium audio for this episode with a FluentFiction Plus subscription.
Hladan jesenski vjetar puhao je kroz ulice Zagreba, donoseći sa sobom miris kiše i opalo lišće.
The cold autumn wind blew through the streets of Zagreb, bringing with it the scent of rain and fallen leaves.
U policijskoj postaji vladao je uobičajeni kaos, s mapama i izvještajima koji su prekrivali stolove.
In the police station, the usual chaos reigned, with maps and reports covering the tables.
Policajci su pili tople napitke, razgovarajući o raznim slučajevima s ozbiljnim izrazima lica.
The police officers were drinking hot beverages, discussing various cases with serious expressions on their faces.
Luka je sjedio nasuprot Ivane, policajke s blagim osmijehom i toplim očima.
Luka sat across from Ivana, a police officer with a gentle smile and warm eyes.
„Možete li mi još jednom reći detalje?“ pitala je.
“Can you tell me the details one more time?” she asked.
Luka je duboko udahnuo, pokušavajući umiriti svoje misli.
Luka took a deep breath, trying to calm his thoughts.
„Moj brat Mateo je nestao. Nisam ga vidio već nekoliko dana“, rekao je sa strepnjom u glasu.
“My brother Mateo is missing. I haven't seen him for several days,” he said with anxiety in his voice.
Mateo je uvijek bio avanturistički duh, ali nikada nije nestajao bez traga.
Mateo was always an adventurous spirit, but he never disappeared without a trace.
„Razumijem. To mora biti vrlo teško za vas“, odgovorila je Ivana suosjećajno.
“I understand. That must be very difficult for you,” responded Ivana sympathetically.
„Sjećate li se kada ste ga zadnji put vidjeli?“
“Do you remember the last time you saw him?”
„Bio je u svom stanu. Planirali smo zajedno večerati, ali nikada se nije pojavio“, objasnio je Luka.
“He was at his apartment. We planned to have dinner together, but he never showed up,” explained Luka.
Ivana je uzela bilježnicu i počela zapisivati.
Ivana took a notebook and began writing.
„Pregledat ćemo njegove kontakte i kretanja. Možda nam to da neki trag.“
“We’ll check his contacts and movements. Maybe that will give us some clue.”
Dani su prolazili sporo, a Luka se osjećao sve više bespomoćno.
The days passed slowly, and Luka felt increasingly helpless.
Policijska istraga nije napredovala, i Luka je znao da mora nešto poduzeti.
The police investigation was not progressing, and Luka knew he had to do something.
Odlučio je posjetiti mjesta koja su bila važna njemu i Mateu.
He decided to visit places that were important to him and Mateo.
Nadao se da će otkriti nešto što bi ga moglo voditi do brata.
He hoped he would discover something that could lead him to his brother.
Prvo je otišao u park gdje su često provodili vrijeme kao djeca.
First, he went to the park where they often spent time as children.
Hladnoća jesenjeg zraka grijala ga je dok je hodao poznatim stazama.
The chill of the autumn air warmed him as he walked the familiar paths.
Sjeo je na staru klupu, prisjećajući se bezbrižnih dana.
He sat on an old bench, recalling carefree days.
Dok je razmišljao, pogled mu je pao na komadić papira ispod klupe.
As he was thinking, his gaze fell on a piece of paper under the bench.
Na njemu je bila Mateova skica - mjesto gdje su zajedno odlazili kao tinejdžeri, mala koliba na rubu grada.
It was one of Mateo's sketches—a place they used to go together as teenagers, a small cabin on the edge of the city.
Luka je odmah znao kamo treba ići.
Luka immediately knew where he needed to go.
S nestrpljenjem je krenuo kroz poznate šume, srce mu je ubrzano kucalo.
With anticipation, he headed through the familiar woods, his heart beating rapidly.
Dolaskom do kolibe, naišao je na Matea koji je sjedio ispred, zabavljen gledanjem horizonta.
Upon reaching the cabin, he found Mateo sitting in front, entertained by watching the horizon.
„Mateo!“ Luka je viknuo, potrčavši prema njemu.
“Mateo!” Luka shouted, running towards him.
Mateo se okrenuo, iznenađen viđenjem brata.
Mateo turned, surprised to see his brother.
„Luka, što radiš ovdje?“ pitao je Mateo, ustajući.
“Luka, what are you doing here?” Mateo asked, standing up.
„Tražio sam te. Nestao si. Brinuo sam se“, rekao je Luka, ljutnja i olakšanje ispreplićući se u njegovom glasu.
“I was looking for you. You disappeared. I was worried,” said Luka, a mix of anger and relief in his voice.
Mateo je tiho klimnuo, shvaćajući koliko je nepromišljeno sve bilo.
Mateo nodded quietly, realizing how reckless it all was.
„Trebalo mi je malo vremena za sebe. Nisam razmišljao da ćeš se zabrinuti.“
“I needed some time for myself. I didn't think you would worry.”
Braća su dugo razgovarala, Mateo je objasnio da mu je trebalo malo prostora za razmišljanje.
The brothers talked for a long time, with Mateo explaining that he needed some space to think.
Luka je tada shvatio koliko je važno komunicirati i razumjeti.
Luka then realized how important it is to communicate and understand.
Mateo je obećao da će ubuduće biti pažljiviji.
Mateo promised to be more careful in the future.
Dok su se vraćali kući, vjetar je još uvijek nosio hladnoću jeseni, ali Luka više nije osjećao hladnoću.
As they returned home, the wind still carried the chill of autumn, but Luka no longer felt the cold.
Znao je da, koliko god izazovi bili veliki, uvijek će imati važnu osobu uz sebe.
He knew that no matter how big the challenges, he would always have an important person by his side.
Kraj puta označio je novi početak za oba brata.
The end of the journey marked a new beginning for both brothers.